enter night.
Zakk Snowbell.
Kako si? Kako provodiš vrijeme kod djeda? Nismo se dugo vidjeli, a na zadnja dva pisma nisi odgovorio. Djed kaže da je sve u redu, ali željela bih to čuti od tebe. Nedostaješ nam. Tata je na poslovnom putu i puno te pozdravlja, a sestra te jedva čeka vidjeti. Kod nas je sve u redu. Zanima nas kako reagiraš na prijedlog da od iduće godine kreneš u Hogwarts? Djed će razgovarati s ravnateljem i sve srediti. To je sve za sada ukratko, u žurbi smo oko posla i škole. Nadam se da ćeš skoro odgovoriti.
Puno te pozdravlja i voli,
Mama
«Ma super» mislio je u sebi Zakk dok je promatrao pismo na svojemu stolu.
«Stvarno brižno od njih, pitam se dali itko od njih ima ikakvog pojma što je uopće Hogwarts? Da su imalo više upućeni u stvari te prirode od jedanaeste godine bih pohađao Hogwarts.»
Tako je razmišljao petnaestogodišnji dječak Zakk Snowbell, unuk bivšeg crnog maga Warrena Whitea. Baš je preslagivao knjige u veliku kartonsku kutiju kada je netko pokucao na vrata. Nije mogao biti nitko drugi nego njegov djed.
«Uđi» kratko odgovori Zakk.
Vrata se sa škripom otvoriše i u sobu stupi snažan čovjek, kratke kose i brade. Dobro se držao za svoje godine iako ih je imao šezdeset i šest.
«Vidim da si dobio pismo» započe djed. No Zakk samo slegnu ramenima. Nije se htio zamarati odgovaranjem na pismo, iako se ovoga puta dvoumio da odgovori.
«Nadam se da ćeš ispravno postupiti, ipak su ti oni prava obitelj» nastavi djed.
«Razmisli, nisu razmišljali o svojim postupcima dok su te ostavljali meni, nisu znali s čime imaju posla…» no uto ga Zakk prekine: «Sad sam ja neki posao? Imaju čarobnjaka u obitelji, tebe, zašto se nisu savjetovali s tobom o svemu? Vjerujem da su imali vremena i mogućnosti o tome drugačije odlučiti. Ne, sve što su napravili, ostavili su me tebi na brigu i ja sam živio u neznanju dobrih osam godina. Imam pravo ljutiti se, bez obzira.»
Djed ga je pogledao tamnim očima koje su svjetlucale u slabo osvijetljenoj sobi.
«Naravno, imaš pravo sam odlučiti što ćeš. Samo se pokušaj staviti u njihovu situaciju tada.» nakon toga, potapšao je Zakka po ramenu i napustio sobu.
«Staviti u istu situaciju» Možda je premalo znao o tadašnjim događajima, ali Zakk je cijelu situaciju procijenio na osnovi što je čuo od djeda i što je sam doživio. Ostaviti malo dijete nekome na brigu, jer je drugačije, jer nije kao druga djeca, izopćiti ga iz obitelji. Kakvi to roditelji mogu? Zakk je još neko vrijeme sjedio tonući s mislima u polusan. Umoran, uzeo je pismo i spremio ga u knjigu koja mu je ostala na stolu. Čitajući naslov knjige Povijest crne magije, prošao je rukom kroz dugu smeđu kosu.
«Ima vremena i za to» zaključio je i otišao na počinak.
* * *
Zakk je prvi puta čuo za Hogwarts kada mu je bilo jedanaest. Nekolicina djece koju je znao hvalila se kako će na jesen krenuti u novu školu. Školu čarobnjaštva. Iako je Zakk već podosta znao o magiji i njezinoj upotrebi, što može zahvaliti jedino svome djedu koji mu je otkrio većinu tajni koje su ga zanimale, te je dobio pismo ravnatelja Hogwartsa Albusa Dumbledorea, roditelji nisu dali dopuštenje za odlazak. Rekli su djedu da ga ne šalje tamo, da ga ostavi u običnoj bezjačkoj školi do daljnjeg. Djed je tako i učinio, ali nije prestajao potajno davati Zakku znanje i informacije o magiji, i svemu što se otprilike učilo u Hogwartsu.
«Vjerujem da će ti se sve ovo što te učim isplatit, jer niti jedan čarobnjak ne može normalno funkcionirati u bazjačkom svijetu bez da zanemari svoje sposobnosti.» jednom prilikom je rekao djed dok su učili povijest magije. Kod djeda je imao sve što mu je trebalo za normalan život. Imao je vlastitu sobu, a kuća je bila pristojne veličine, jednokatna. Soba je bila skromna, ali u njoj se nalazilo sve što je Zakku bilo potrebno: knjige, pribor, torba, ormar s odjećom, stol i stolica te krevet. Njemu se sviđalo kako je.
Tijekom Zakkovog dvostrukog školovanja, roditelji su pokušali uspostaviti ponovno vezu s njime. Nisu dobili što su očekivali, ali nisu odustajali od pokušaja da daju Zakku do znanja da im je žao. No, Zakk nije mario. Već je vidio velike gubitke, jedne od strane roditelja, a druge od strane školovanja, preciznije Hogwartsa.
Sada kada je bio nadomak toga da napokon krene u nesuđeni mu Hogwarts, osjećao se čudno. Napokon će biti tamo gdje pripada. S drugima koji su slični kao on. Nije mogao dočekati, ili se već dovoljno navikao na bezjake da bi se odvojio. Čudne stvari su ga mučile. Hoće li se uklopiti.
Jednom prilikom sreo je prijatelja s kojim se nekoć družio, koji je također bio čarobnjak, ali godinu dana mlađi.
«Dakle, Louis, kako je u Hogwartsu? Čujem da vas poučavaju mnogim stvarima tamo… Od stvaranja predmeta da lete do transformiranja stola u svinju. Kako se snalaziš tamo?» znatiželjno je zapitkivao Zakk.
«Svakako. Ali u početku učimo jednostavne stvari pa tek onda sve teže i teže. Zamisli, jučer sam slučajno začarao zrcalo tako da više ne pokazuje odraz. Nije li čudno. Svi su mislili da se zrcalo pokvarilo nakon dugo godina što ga imamo, nije li smiješno to?» veselo odvrati Louis.
Zakk je požudno gutao svaku riječ koju je ovaj rekao. Sve više je bio intrigiran. Želio je da i on može raditi takve stvari.
Upitao je Louisa «Zaista? A možeš li mi pokazati ovdje neku čaroliju ili kletvu? Pretvori ovaj kamen u sivog miša! Hajde!» i podigao kamen sa ceste.
«Žalim što te moram razočarati, no čaranje izvan škole nije dozvoljeno, osim u krajnjoj nuždi. Šteta, vidim koliko te to zanima, ali ovako previše propuštaš. Bilo bi ti teško nadoknaditi samo tako godinu, kamoli dvije zaostatka» nesigurno je odvratio Louis, sa prizvukom sažaljenja u glasu.
Zakkova želja za tim mjestom je sve više rasla. Zadnjih mjesec dana je radio na napitcima, miješao je različite smjese i sastojke po uputama, polako i oprezno. Pokazalo se da mu dobro ide. Jednostavno rečeno, bio je uspiješan.
Bio je siguran da bez problema može izvesti čaroliju smrzavanja, čaroliju prizivanja vatre, čaroliju letenja te čaroliju zaustavljanja.
Jedina stvar koja mu je nedostajala u svemu tome, bio je dakako štapić. Nije znao gdje se mogu nabaviti, ali je znao da njegov djed ima nekoliko štapića koje čuva u svojoj radnoj sobi u ormariću. Tako se približilo vrijeme odlaska u Hogwarts, prvi rujna. Zakk je spremio sve potrebne stvari u kovčeg kojeg je sada pokušavao zatvoriti.
«Ništa bez magije» dobaci glas iza njega u njegovoj sobi. Bio je to djed. Jednim trzajem štapića zatvorio je kovčeg i položio ga uspravno. Zakk ostane samo gledati.
«Mislim da imam nešto što će ti trebati najviše od svega.» nastavi djed.
«U Londonu se nećemo zadržavati previše, usput ćemo kupiti neke potrepštine koje nemamo ovdje, a do tada…» svečano najavi djed. «Pođi za mnom»
Zakkove sivozelene oči zablistaju. Uzbuđenje ga je držalo kao na iglama dok je koračao za djedom. Djed je otišao u radnu sobu dok je Zakk čekao ispred. Kada se djed vratio, u rukama je nosio dugačku tamnoplavu kutiju.
«Izvoli. Ovo sada pripada tebi» ponosno izjavi djed i preda kutiju Zakku u ruke. Zakk je bio izvan sebe od radosti, točno znajući što je unutra. Pomno je okretao kutiju u rukama te je na kraju otvorio. Unutra je bio štapić! Zakkove oči čudno bljesnuše.
«Jablan, dvadeset i devet centimetara, nesavitljiv» objasni djed, također pomalo očaran zbog unuka.
«A jezgra djede?» upita Zakk.
«Jezgra je zmajevo srčano vlakno. Štapić sam davno dobio, nikada nije bio rabljen. Mislim da je baš za tebe. Hajde, uzmi ga u ruku.»
Zakk obuhvati štapić i izvadi ga iz kutije. Odjednom zapuše vjetar, kao da su se sjene počele kretati. Zlatne i crvene iskre frcnu iz štapića i sve se smiri.
«Nadam se da ćeš ga dobro koristiti i da će ti poslužiti.» osmjehne mu se djed i namigne. «A sada na spavanje, sutra nas čeka rano ustajanje, imamo posla.»
Zakk još uvijek pod dojmom, zahvalivši se djedu odleluja u svoju sobu pripremiti se još za sutra.
* * *